Šuma koja je odbila pravilnik
Kako je češki šumar izazovi konvencionalni pristupi za obnovu šuma
Gesche Schifferdecker (Europski šumarski institut)
Što je „ispravno“ učiniti sa šumom nakon poremećaja? Kako različite skupine definiraju „zdravu“ šumu? Kada se intervencija čini potrebnom – a kada bi neintervencija mogla biti bolji izbor? Ova su nas pitanja okupila sa sedam međunarodnih i čeških novinara u posjetu vrlo posebnom šumskom lokalitetu Velká Bíteš u regiji Monravia u Češkoj Republici.
U suradnji s istraživačima, kreatorima politika i šumarima, željeli smo istražiti znanstvene, upravljačke, ekološke i društvene perspektive kako bismo bolje razumjeli i odgovorili na promjene u šumama. Jednog sunčanog dana u ranu jesen, naš lokalni vodič i upravitelj šuma, Jiří Nohel, pružio nam je uvidan izlet na nekoliko stajališta, gdje je svaka šumska sastojina pričala svoju priču.
Prva stanica: konvencionalno upravljanje poremećajima
Prije osam godina, epidemija potkornjaka zahvatila je ovaj dio češkog krajolika - područje kojim su prije dominirale smrekove i borove šume, koje su desetljećima bile ekonomski uspješne. Naš izlet započeli smo posjetom lokalitetu kojim nije upravljao Jiří, već se njime bavio na konvencionalniji način: Velik dio područja bio je iskrčen nakon poremećaja, nakon čega je uslijedio skup napor da se ponovno zasadi. Više od 20,000 eura po hektaru potrošeno je na pošumljavanje ovdje, rekao nam je Jiří. Međutim, prvo što smo primijetili bilo je koliko je teško ovo područje nazvati šumom. Osim nešto stojećeg mrtvog drva smreke, mogli smo vidjeti uglavnom travu. Neka zasađena stabla bukve stajala su tamo prilično sama - ove su godine patila od suše i vrućine - i kao vrsta ovisna o sjeni, općenito su se mučila u ovim otvorenim, suhim uvjetima. „S ekološke perspektive, ovo jednostavno nije dobro mjesto za napredak ovih vrsta“, rekao je Jan Hofmeister, docent i šumski ekolog s Češkog sveučilišta prirodnih znanosti.
Stojeći ovdje s Jiříjem i grupom ljudi iz cijelog svijeta, počeli smo shvaćati da priča zapravo nije o suši nakon koje su uslijedili napadi potkornjaka. Radije, radi se o tome kako bismo mogli reagirati na poremećaje kada se dogode našim krajolicima.
„Priroda živi u ciklusima“, bila je poruka koju smo ponijeli iz razgovora na prvoj stanici izleta. Pa ipak, šumarstvo u Češkoj pokušalo je prekinuti te cikluse, naglasio je Jiří. Kao upravitelj šuma, na problem poremećaja šuma gledao je drugačije od konvencionalnijeg modela šumarstva. I, što je još važnije, bio je spreman djelovati na temelju te razlike.
Druga stanica: suho drvo za život
Na našoj drugoj stanici, kontrast je bio zapanjujući. Ovo zemljište pripada sedam zajednica i gradu, a njime upravlja Jiří. Oko 70 posto šume posječeno je nakon katastrofe potkornjaka. Međutim, u to vrijeme, 2019./2020., oštećena stabla mogla su se prodati za samo 5 eura po komadu. Jiří je donio neobičnu odluku: umjesto da ulaže velika sredstva u sadnju drveća, koja se naziva i „umjetna regeneracija“, ostavio je veći dio šume da se prirodno regenerira.
Ova odluka nije bila popularna.
Za nekoliko ljudi naviklih na upravljanje šumama sadnjom, krčenjem i kontrolom, jednostavno ostavljanje šume na miru izgledalo je kao zanemarivanje. Jiří se brinuo da će požaliti zbog svoje odluke: „Molio sam se da će uspjeti.“ Osam godina kasnije, nije bilo kajanja, već ponosa što se uspio držati svog plana.
Na tom mjestu, breza je preuzela vodstvo. Ispod nje su se pojavljivala mlada širokolisna stabla. Šuma je postajala strukturno raznolikija, a s tom raznolikošću došla je i veća otpornost na sušu, rekao je Jiří. Mrtvo drveće stajalo je i ležalo po krajoliku. Na prvi pogled izgledalo je kao otpad. Ali Jan je objasnio njihovu ulogu: mrtvo drvo pohranjuje ugljik, hrani ekosustave i stvara stanište. Ptice koriste gusti sloj breze. Životinje koje brste poput jelena nailaze na prirodne prepreke. To omogućuje, na primjer, rast malih hrastova, čije bi lišće inače bilo pojedeno.
Također smo razgovarali o nekim kompromisima: prolaz pored mrtvog drva opasan je jer može pasti u bilo kojem trenutku. Stoga nas ova šuma nije pozivala da uđemo. „Ali možda ljudi to mogu prihvatiti s vremena na vrijeme – da šuma napreduje“, rekao je Miroslav Svoboda, profesor šumske ekologije na Fakultetu šumarstva i drvnih znanosti Češkog sveučilišta prirodnih znanosti u Pragu i znanstveni podupiratelj Jiříjeva rada. Za proširenje ovog pristupa, sigurnosni problemi za posjetitelje mogli bi biti prepreka – ali smo se pitali: kada vide i obrazuju se o vrijednosti mrtvog drva za istinski oporavak prirode, mogu li ljudi prihvatiti takvo ograničenje na određenim lokacijama?
Treća stanica: utočište za bioraznolikost
Na trećoj stanici, Jiříjev eksperiment djelovao je još radikalnije. U zajednici od samo 50 stanovnika, zamolio je lokalne donositelje odluka da vjeruju njegovom pristupu. Umjesto da ukloni svaku smreku pogođenu potkornjakom, ostavio ih je da stoje.
Sada su rezultati bili vidljivi posvuda.
Breza, vrba, hrast, bukva, jasen, trešnja i srebrna jela pojavljivali su se prirodno. Jiří je rekao da su uočeni risovi i vukovi te da su mještani identificirali veliku sovu kako se kreće krajolikom. Kasnije smo saznali da sva stabla javora i hrasta na ovom području od 40 hektara potječu od samo dva stabla javora i dva hrasta. Čini se da priroda ima svoj iznenađujuće učinkovit sustav distribucije.
Općenito, Jiří se zalaže za korištenje konja i traktora umjesto intenzivne mehanizacije gdje god je to moguće, te planira ostaviti oko 20 posto stabala nakon sječe da propadnu i pruže utočište za bioraznolikost. Govoreći o sječi, Jiří je jasno dao do znanja: njegova odluka da ne intervenira bila je i ekonomska. Želio je uštedjeti troškove i za državu i za lokalnu zajednicu, troškove vađenja drva i ponovne sadnje. Međutim, njegov pristup gospodarenju šumama usmjeren je i na proizvodnju drva, s integrativnim pristupom kako bi se istovremeno promovirala bioraznolikost i otpornost šuma.
Šetajući šumom, shvatili smo da Jiříjev pristup nije zapravo bio „nedjelovanje“. Odlučio se ne boriti se protiv prirodnih procesa, već raditi s njima.
Četvrta stanica: u divljinu
Na našoj posljednjoj stanici, svakih nekoliko metara kao da je otkrivalo novo iznenađenje. „Ovo šumsko društvo vrvi životom“, rekao je Jiří, ponosno i nasmijano. Bilo je očito: borovi na najvišoj razini, posvuda stojeće mrtvo drvo, mlade breze, javori i trešnje, stabla visoka pet metara koja ovdje nisu postojala prije nekoliko godina, pa čak i gnijezdo crne rode. Bila je to „najdivlja“ šuma koju su mnogi od nas ikada vidjeli. „Ovo je jedna od rijetkih šuma u Češkoj Republici u kojoj se nije provodila sječa drva metodom salveta“, rekao nam je Miroslav. Također je podijelio anegdotu da je posjetio ovu šumu s upraviteljima koji slijede pristup „bliski prirodi“. „Ova šuma je za njih bila previše divlja“, nasmijao se profesor.
Na kraju, naš vodič nam je ostavio nešto za razmišljanje: „Iako je drvo izvrstan materijal i resurs, sve što koristimo za život je predimenzionalno“, rekao je Jiří. Zato je zagovornik kružnog, bio-gospodarstva i nultog rasta.
Kad smo napustili šumu, odjednom sam osjetio da Jiříjeva najznačajnija osobina nije to što točno zna što će šuma postati. To je to što je spreman i voljan dati joj dovoljno prostora da sama otkrije.






